Stari grad Celje

Stari grad Celje leži na uskom hrbtu na kamenitom prevjesu iznad Celja. Prvotni su grad u drugoj polovici 12. stoljeća podigli Vovbržani, grofovi iz Koruške, koji su imali Celje s okolicom u svom posjedu do izumiranja 1322. Nakon desetljeća borbi grad je 1333. prešao u ruke njihovih nasljednika, gospodara Žovneških, kasnijih grofova Celjskih. U 13. stoljeću, još pod Vovbržanima, Celje je ponovno počelo cvjetati u punom sjaju. Štoviše, u sljedeća dva stoljeća odigralo je jednu od najvažnijih uloga u Srednjoj Europi. Zasluge pripadaju Žovneškim gospodarima iz Savinjske doline, koji su naslijedili posjede 1322. izumrlih vovbrških grofova. Područje Celjskih grofova Prelazak posjeda u ruke Žovneških označio je vidnu prekretnicu u razvoju Celja. To se osobito osjetilo nakon 1341., kada ih je njemački car Ludovik Bavarski uzdigao u grofovski stalež i od tada su se mogli nazivati grofovima Celjskima. Ambiciozna i uspješna obitelj ostavila je neizbrisiv trag, a spretna politika i pažljivo sklopljeni brakovi neprestano su im povećavali bogatstvo, utjecaj i moć. Sa skupljanjem posjeda u slovenskima i hrvatskima, odnosno ugarskim zemljama, stekli su naslov zagorskih knezova (1397.), hrvatskih, slavonskih i dalmatinskih bana (1407.), ugarskih baruna (1430.) i naposljetku, 1437., još i državnih knezova. Kćeri su udavali za pripadnike važnih vladarskih dinastija u Srednjoj Europi i na Balkanu. Najpoznatija je Barbara Celjska, kći grofa Hermana II., koja se udala za njemačkog cara te ugarskog i češkog kralja Sigismunda Luksemburškog. Celjski su ugled stjecali i junaštvom. Herman II. proslavio se u bitki protiv Turaka kod Nikopolja 1396., gdje je spasio Sigismunda od sigurne smrti. Poznat je i njegov pobjednički dvoboj s habsburškim vojvodom Fridrikom 1415. u Konstanci, tijekom viteškog turnira održanog u čast velikog crkvenog sabora. U posljednjem razdoblju Celjskih, u vrijeme Fridrika II. i Ulrika, njihova se moć pokazala i na bojištu, osobito u sukobu s Habsburgovcima. Iako su po statusu bili izjednačeni, Habsburgovci im nisu željeli priznati jednakost. Nakon smrti Sigismunda Luksemburškog 1443. izbio je habsburško-celjski rat, koji je završio nepovoljno za Habsburgovce. Ulrikov je pokušaj u Ugarskoj završio tragično: 1456. ubili su ga Hunjadijevci pri obrani Beograda. Bez nasljednika završio je meteorski uspon obitelji, a u Celju je pri sprovodu posljednjeg Celjskog odjeknuo vapaj: “Danas grofovi Celjski i nikad više”. Kasnije je grad postao vlasništvo zemaljskog kneza, a njime su upravljali razni upravitelji. Tijekom velikog seljačkog ustanka 1515. pobunjeni su ga seljaci opustošili, no u drugoj polovici 16. stoljeća ponovno je obnovljen. S vremenom je izgubio strateški značaj i počeo propadati. Već u 17. stoljeću ostao je bez krova, a sredinom 18. stoljeća crijep s gradskog krova upotrijebljen je za popravak Donjeg grada. Preostali uporabni građevinski materijal grof Gaisruck iskoristio je za gradnju dvorca Novo Celje. U prvoj polovici 19. stoljeća vlasnici su grad počeli koristiti kao kamenolom, a od potpunog uništenja spasio ga je grof Wickenburg, koji je ruševine otkupio i predao štajerskim zemaljskim staležima. Obnova je započela nakon osnutka celjskog Muzejskog društva 1882. i traje i danas, jer mu se posljednjih deset godina postupno vraća izvorni izgled. Godine 2010. dovršena je investicija “Celje jučer i sutra: Stari grad”, u okviru koje je 2008. izgrađeno višenamjensko stubište, 2009. dovršen gradnji međuzida (s informacijskim uredom, suvenirnicom, modernim sanitarnim čvorom i kafićem), a 2010. završena je sanacija Fridrikove kule.   foto: Gregor Katič, arhiv Zavoda Celeia Celje i Airfoto (fotografija iz zraka)