Tonovcov grad (također Tonecov grad ili Tuncov, Stari grad – Atlas Slovenije 1986) arheološko je nalazište na teško dostupnom brežuljku visokom 412 m, 2 km sjeverno od Kobarida, koji je posljednji ogranak masiva Babe visoke 772 m u gorju Stola. Brijeg se strmo uzdiže nad Sočom i obrasao je šumom bukve i graba. Prva sondiranja provedena su 1993. godine, a istraživanje nalazišta vodili su suradnici Arheološkog instituta Znanstvenoistraživačkog centra SAZU iz Ljubljane.
Arheološko nalazište proteže se u dužinu oko 300 m. Prvo je naseljavanje potvrđeno već u kamenom i željeznom dobu, a snažnija je naseljenost uslijedila od 2. do 6. stoljeća. U naselju su se zadržavali ponajprije starosjedioci, koji su ondje pronašli utočište u vrijeme velikih seoba naroda nakon propasti Rimskog Carstva. Najvažnije razdoblje naseljenosti bilo je posljednje desetljeće 5. stoljeća, kada su u Italiji na području današnje Slovenije vladali Istočni Goti, odnosno kralj Teodorik Veliki.
Iz ruševina su vidljive stambene građevine, crkva i obrambeni zid. Na kraju 6. stoljeća postaja je napuštena, a nakratko je ponovno bila naseljena u 9. stoljeću. Prostor naselja, omeđen strminama i zidinama, mjeri 150 x 90 m. Obrambeni zid debljine 80 cm vidljiv je na istočnoj strani, gdje odvaja naselje od nižeg dijela, dok je drugdje slabije očuvan.
Očuvani su temelji četiri ranokršćanske crkve, od kojih su tri istražene. U sve tri crkve otkrivene su klupe za kler i oltari, u središnjoj i krstionica, a u sjevernoj ambon. Uz crkve su pronađene i naselbinske te obrambene građevine, kao i spremnici za vodu. Na temelju sitnih predmeta arheolozi zaključuju da su stanovnici bili romanizirani starosjedioci, kojima su se povremeno pridruživale posade Istočnih Gota, a kasnije i Langobarda.
Na brdu se nalaze i ostaci iz oba svjetska rata: stube i bunker na istočnoj padini te rovovi, kaverna i veći iskop na vrhu iz Drugoga svjetskog rata. Ti su objekti djelomično oštetili kasnoantički sloj. Njemački bunker u cijelosti je ugrađen u kasnoantički spremnik za vodu.