Planinarski dom na Golici

Koča stoji na vidnom grebenu južnog obronka Golice, tik iznad šumske granice. Na tome je mjestu 1892. Njemačko-austrijsko planinsko društvo sagradilo koču, koja se prije Prvog svjetskog rata zvala Njemačka koča. To je jako smetalo slovenskim planinarima, pa se podružnica SPD-a za kranjskogorski okrug odmah nakon osnutka 1903. odlučila na vrhu Golice sagraditi slovensku koču. Sagradili su je 1904., a svečano otvorili 18. lipnja 1905. Nazvali su je po Francu Kadilniku (1825.–1908.), starješini slovenskih planinara, koji je za gradnju dao 7000 kruna, što je tada bilo pravo bogatstvo. U razdoblju između dvaju ratova obje je koče, a Njemačku su preimenovali u “Donju”, upravljala jesenička podružnica SPD-a. Dana 13. lipnja 1943. partizani su obje koče spalili kako ne bi služile Nijemcima kao uporište. Godine 1979. na skupštini PD Jesenice odlučeno je da će se na temeljima nekadašnje Donje koče podići nova planinarska postaja. Pripreme su započele odmah, a gradnja 1982. i završena 1984. Svečano otvorenje nove koče održano je 3. lipnja 1984. povodom 60. obljetnice PD Jesenice. Koča je otvorena od početka svibnja do sredine listopada. U ugostiteljskom prostoru ima 50 sjedećih mjesta i šank, a za stolovima ispred koče još 80 mjesta. U 5 soba nalazi se 26 kreveta, a na zajedničkom ležaju 15 ležajeva; tu su i zahod, umivaonica s hladnom vodom, grijanje peći, tekuća voda, fotonaponski sustav iz programa PHARE, agregat za električnu energiju i teretna žičara. DostupPristupa na Golicu, jednu od najupadljivijih i najzelenijih gora u Karavankama, ima dosta, a svi počinju kod Planine pod Golico, do koje se automobilom dolazi asfaltiranom cestom iz Jesenica. Tko želi što brže doći do koče, neka krene stazom koja se prema Savskim jamama ubrzo odvaja preko potoka ulijevo uzbrdo. Odatle je do koče tek nešto više od sat hoda. Znatno dulji, zahtjevniji, ali zbog prekrasnih vidika i mnogo zahvalniji put vodi po grebenima. Kad se makadamska cesta razgrana, nastavljamo označenom prečicom preko Markljeva rovta, pokraj golemog bukovog stabla i kroz ogradu u bukovu šumu. Za Pusti Rovt se ne obaziremo mnogo, jer put kolskim putem skreće prilično ulijevo i ubrzo izlazimo na zaravan, stisnuti teren s nekoliko otočića bukve i dvama lokvama. Na sedlu koje se zove Kočna susrećemo se s grebenskom stazom što se ovamo spustila s Golice i odavde se uspinje prema Stolu. U čudu gledamo prema Rožu, dolini Drave na Koruškom, a ako se do tada nismo okretali, iza leđa nas strpljivo čeka Triglav s punim krilom Julijskih Alpa. Ta nas dva prekrasna pogleda prate tijekom cijelog uspona na Golicu, premda se staza između nakratko gubi u visokogorskoj bukovoj šumici. Najstrmiji je grebenski uspon na Suhu (1784 m), no na sedlu prije uspona možemo odabrati i sjenovitu, blažu stazu kroz šumu ravno do koče, odakle nije daleko do vrha Golice (1835 m), iako se vrh možda čini bliže nego što doista jest. Na vrhu su vidljivi ostaci nekadašnje koče, a današnja stoji tristo metara niže na vapnenačkoj stijeni pri podnožju valovitih travnatih padina iz starijih stijena, što se odmah zamijeti pri spustu razrovanoj stazom. Golica je poznata po poljima narcisa, niže ih susrećemo već u svibnju, a više u lipnju. U srpnju i kolovozu vjetar među travama njiše vitke zvončiće, a na stjenovitim grebenima ne manjka visokogorskog cvijeća. Na zelenim padinama čuju se vriskarice, svojevrsne visokogorske pastirice. Uz stjenovite putove lepršaju smeđi okaši, a među kratkim preletima prskaju crvenkaste škrebetulje. Niže uz lokve (na Pustom rovtu) mogu se promatrati zelenoplavi vretenci. Golica, samotna zelena ljepotica, pri svakom je posjetu uzbudljiva — kako i ne bi bila, kad je cijelo vrijeme promatraju, s jedne strane julijski, a s druge norički ljepotani.