Krkavče

Krkavče su gručasto naselje iznad doline Dragonje u Općini Koper. Najpoznatije su po Krkavačkom menhiru, megalitu iz doba Kelta. Taj spomenik u obliku 2,5 metra visokog kamenog stupa, od čega je 1 metar ukopan u zemlju, navodno je postavljen u 1. ili 2. stoljeću pr. Kr. Na njemu su jednostavnim stilom urezane dvije gole ljudske figure s vodoravno raširenim rukama i sunčevim nimbusom oko glave. Današnja barokna župna crkva sv. Mihaela podignuta je 1749. na trgu popločenom živom stijenom. Blizu seoskog groblja otkriveni su grobovi koji vjerojatno datiraju iz 12. stoljeća. Povijest Krkavče se na nekim istarskim kartama spominju kao Carcauec, a u drugoj polovici 16. stoljeća kao Chercauz. Kasnije se ime još mnogo puta mijenjalo; Talijani su ih nazivali Carcase. Nakon Drugoga svjetskog rata mjesto je poznato pod imenom Krkavče, odnosno Krkuče, kako ga zovu domaći stanovnici. O povijesti Krkavča mnogo se zna zahvaljujući brojnim arheološkim nalazima. Sačuvani su ostaci dobro pečene opeke, odvodnih korita, glineni elementi i drugi predmeti iz daleke prošlosti. Jedno od najzanimljivijih otkrića jest kamen na gradini iznad Krkavča, istočno od groblja. Mještani ga zovu „bijeli kamen”, „kamen troglav” ili jednostavno „kamen”. Riječ je o strukturi približno ljudske veličine, na čijim su širim stranama prikazani stojeći čovjek s prekriženim nogama i raširenim rukama. Kamen se pripisuje keltsko-latenskom razdoblju (2. ili 1. stoljeće pr. Kr.). Među zanimljivijim nalazima je i zbirka žigova iz rimskog doba. Tada je na tom području nastala i glavna cesta između Kopra i unutrašnjosti Istre. U kasnijim razdobljima ovim su prostorom vladali Goti, Bizantinci i Franci, a potonji su u zaleđe istarskih gradova počeli naseljavati Slavene. Franki su podigli Krkavački grad, odnosno utvrdu, koja ih je štitila od napada neprijatelja. Iznad utvrde bio je izvor s kristalno čistom vodom, a okolni uvjeti bili su povoljni za uzgoj maslina i vinove loze. U drugoj polovici 13. stoljeća selo je došlo pod mletačku vlast, kada je zabilježen i veći napredak. Gradile su se nove kuće i podignuta je crkva. Od 1797. do 1918. nad istarskim selima vladala je Austro-Ugarska. Nakon rata u selo je uvedena električna energija, a asfaltirana cesta još ga je više približila gradu. Poljoprivreda, obrt i trgovina Stanovništvo se kroz povijest bavilo ponajprije poljoprivredom, osobito ratarstvom i stočarstvom. Uzgojile su se uglavnom ovce, goveda i svinje. Važan dio bio je i uzgoj maslina, a uz njih su se sadile vinova loza, voćke, povrće, razne poljoprivredne kulture i žitarice. Vinogradarstvo je bilo razvijeno ondje gdje južna ekspozicija nije bila izrazita, primjerice u okolici zaseoka Rov. Na blažim padinama s većim terasama uzgajali su se povrće i druge kulture. Nakon Drugoga svjetskog rata uzgoj maslina znatno je opao, ali je jedna stara uljara obnovljena i pretvorena u suvremeniju prešu za ulje. U selu je bilo razvijeno i mlinarstvo. Rijanski mlinovi bili su kvalitetniji od onih na Dragonji, pa su mještani ondje odlazili mljeti žito uglavnom samo u posebnim prilikama. Trgovalo se ponajviše trešnjama, mlijekom, drvima, uljem, vinom, kruhom i povrćem, a trgovački putevi vodili su uglavnom prema Trstu i drugim obalnim gradovima. Između dvaju svjetskih ratova dodatni je prihod donosilo pranje rublja: žene su svakodnevno za tršćanske obitelji prale rublje u rijeci ili u seoskim bunarima, sve do 1945. godine.