Otok ljubavi

Na Otoku ljubavi život nikada ne zamire. Posjetitelji tijekom cijele godine mogu krenuti u vožnju brodom, jednom od rijetkih preostalih veza između lijeve i desne obale Mure. Posebno iskustvo je i PAJANI KRUJ, posebnost ovoga mjesta koju svatko može pripremiti sam na otvorenoj vatri.

Druga lokalna poslastica je RIBA NA BATU, koja se na poseban način peče na žeravici. Najnovija vrijednost Otoka ljubavi svakako je pravi PLOVEĆI MLIN NA MURI, jedini takav objekt u Sloveniji i jedan od rijetkih u ovom dijelu Europe.

Otok ljubavi posjetiteljima nudi i još jednu posebnost — ljubavni napitak, koji, prema lokalnoj tradiciji, pomaže starima i mladima u ostvarenju njihovih najskrivenijih želja. Svakako se o njegovu učinku i ljepotama Otoka ljubavi mora uvjeriti svatko sam.

I danas se u obmurskim šumama nalaze veći ili manji rukavci Mure, odnosno mrtvice, iz vremena kada je rijeka tražila novi put. Ljudi su se s Murog borili i zabüjrili je. Iz büjranja se razvio cijenjeni posao büjraša, a naziv potječe od prekmurske riječi büjr, koja približno znači ono što je na hrvatskom jaz. No Mura nije zagrađena; njezine su obale učvršćene, uz druge zahvate koji rijeci sprječavaju da razvije silnu snagu svoje vode.

Dobrodošli među büjraše

Mura, simbol i duša Prekmurja, divlja je i opasna rijeka. Ljudi uz nju stoljećima žive sa svim nepredvidivostima ove ravničarske brzice. Plavila je, odnosila mlinove i brodove te za velikih kiša i visokih voda tražila nova korita. Ta su nova korita odnijela polja, hranu, kuće i ljude.

Sinonim za büjraše je selo Ižakovci. Büjraš je mogao biti samo čovjek koji živi neposredno uz Muru. Ako se s rijekom boriš, moraš je i dobro poznavati. Njihov se rad odvijao od dna: na fažinski su odar nosili pauše, grane duge četiri metra povezane u snopove. Zatim su ih spajali, dodavali oko dva kubična metra kamenja, a tu tešku konstrukciju zvanu voclin šest büjraša spuštalo je niz obalu na dno. Voclinima su utvrđivali korito pod vodom, koje se s vremenom zamuljilo i obraslo vodenim biljem.

Büjraši su na svom poslu koristili željezne vile, kramp, lopatu i obveznu sjekiricu, svojevrsni zaštitni znak büjraša. Vodom su se prevozili na fažinama, transportnim čamcima dugim trinaest metara i širokim dva metra. Na njima su prevozili kubike, vecline, kamenje i svoju dobru volju. Zabüjrili su Muru gotovo cijelim njezinim tokom, od Cmureka na slovensko-austrijskoj granici do Gibine blizu slovensko-hrvatske granice.

Sve to i još više prikazuje se svake godine na tradicionalnoj manifestaciji Büjraški dani, koja se održava na Otoku ljubavi.