Partizanska bolnica Franja

Drugi svjetski rat bio je jedna od najtežih kušnji za čovječanstvo. I Slovenci su se tada, kao i drugi slobodoljubivi narodi, organizirali u borbi protiv fašizma i nacizma. Posebnost slovenskog otpora bile su skrivene stacionarne bolnice, građene u teško dostupnim šumama, strmim gudurama i podzemnim jamama.

Nakon kapitulacije Italije u jesen 1943., dr. Viktor Volčjak je po savjetu domaćina Janeza Peternelja sa skupinom boraca započeo gradnju nove bolnice u teško pristupačnom klancu Pasice u Dolenjim Novakima na Cerkljanskom. Uz predanu pomoć mještana gradnja je napredovala postupno sve do kraja rata, kada se na dnu udoline uz potok Čerinščica stisnulo 14 drvenih baraka i više pomoćnih objekata. Već tijekom rata bolnica je dobila ime po partizanskoj liječnici Franji Bojc Bidovec, koja ju je i najduže vodila.

U središnjem dijelu Franje, koji danas poznajemo kao Partizansku bolnicu Franja, liječeno je 578 teže ranjenih, a u 10 vanjskih odjela još oko 300 lakše ranjenih. Među ranjenicima su bili, uz Slovence, i pripadnici naroda iz nekadašnje Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, Talijani, Poljaci, Francuzi, dvojica Austrijanaca i dvojica Amerikanaca.

Pristup bolnici vodio je uz potok Čerinščicu. Ranjenicima su prije prijenosa, koji je bio noću, vezivali oči kako ne bi mogli otkriti gdje su se liječili. Bila je jedina među skrivenim partizanskim bolnicama koja je imala i pažljivo osmišljen obrambeni sustav. Neprijatelj joj se dvaput približio, ali je nije otkrio.

Bolnica u klancu bila je namijenjena ponajprije težim ranjenicima, dok su se ostali liječili na vanjskim odjelima koji se nakon rata nisu sačuvali. Ispred ulaza u klanac bilo je groblje, ali grobovi zbog sigurnosti nisu smjeli biti vidljivo označeni. U njih su polagane zapečaćene bočice s listićima na kojima su bili osobni podaci. Posmrtni ostaci umrlih koje nisu preuzeli članovi obitelji preneseni su u lipnju 1946. u zajedničku grobnicu na groblju u Cerknom. U njihovu spomen ispred ulaza u klanac postavljena je ploča s imenima umrlih.

Zdravstveno osoblje spašavalo je živote u uvjetima koje je danas teško zamisliti. Operacije su rijetko izvođene bez omame; uglavnom su imali eter, pentotal i druga sredstva. Nedostajali su antibiotici, krv i plazma. Trebalo je improvizirati i pri sterilizaciji operacijskog rublja i instrumenata. Isprva se sve kuhalo, a krajem 1944. uvedena je suha sterilizacija vrućom parom. Opskrbu sanitetskim materijalom i lijekovima omogućavale su terenske organizacije, a pomoć je tajnim vezama stizala i iz Milana i Graza. U ožujku 1944. stigla je prva sanitetska pošiljka od saveznika, a u ožujku 1945. pribavljen je i rendgenski aparat, koji je uz Franjin imala još samo jedna partizanska bolnica.

Partizanska bolnica Franja nakon rata je postala simbol partizanskog pokreta i njegove razgranate, iznimno dobro organizirane zdravstvene djelatnosti. Nakon poplave koja ju je uništila u rujnu 2007., spomenik je u cijelosti obnovljen prema dokumentaciji i točnim nacrtima. Obnovljene su barake i pomoćni objekti, izrađene su kopije predmeta i nabavljeni zamjenski predmeti, uz želju da se u najvećoj mogućoj mjeri sačuvaju poruka spomenika i njegova simbolička vrijednost.

Partizanska bolnica Franja kulturni je spomenik od državnog značaja i upisana je na Probni popis svjetske baštine UNESCO-a. Zbog svoje simbolne vrijednosti i uloge u europskoj povijesti i kulturi ponovno je 2015. godine dobila Znak europske baštine. U obrazloženju se navodi da je Franja jedinstven primjer zdravstvene skrbi u izvanrednim okolnostima te izniman simbol čovječnosti, solidarnosti i drugarstva među domaćinima, bolničkim osobljem i ranjenicima koji su se borili protiv fašizma i nacizma tijekom Drugog svjetskog rata.