| Name | Grad Bela Peč |
| Full Address | Slovenija, Gorenjska, Grad Bela peč, nad naseljem Bela Peč pri Ratečah na italijanski strani tromeje med Slovenijo, Italijo in Avstrijo |
| Spletna stran/vir | visit site |
Grad Bela Peč (njemački Weissenfels) nalazio se iznad naselja Bela Peč kod Rateča, na talijanskoj strani tromeđe između Slovenije, Italije i Austrije. Od grada su danas ostale samo ruševine.
Nakon 1431. dao ga je sagraditi celjski grof Fridrik II. kao dobro utvrđenu tvrđavu na vrhu 1120 metara visokog, strmog brda istoga imena. Celjski grofovi područje na dodiru važnih trgovačkih putova između Furlanije, Koruške i Gornjesavske doline naslijedili su 1418. od Ortenburških grofova. Grad nije imao samo važnu vojno-obrambenu ulogu u zaštiti stečenih posjeda u Koruškoj i Gornjesavskoj dolini, nego i u zaštiti željeznih rudnika i kovačnica u Gornjoj savskoj dolini, koji su bili u suverenom vlasništvu Celjskih. To su posebno stekli jer je u to vrijeme takvo pravo pripadalo samo kralju. Nakon izumiranja Celjskih po muškoj liniji 1456. godine, grad i posjed pripali su Habsburgovcima, odnosno zemaljsko-kneževskoj komori. [1]
Pod novim vlasnicima grad su upravljali brojni upravitelji ili gospodari; u 16. stoljeću to je bio Georg Peuscher-Leonstein. Kao zemaljsko-kneževski komorni posjed grad i vlast ostali su do 1636., kada ih je car Ferdinand II. Habsburški prodao Janu Antonu, knezu Eggenbergu. [2] Od Eggenberga je vlast 1647. kupio Marko Benaglia. Godine 1653. kupio ju je Andrej Triller pl. Trillegkh, kojega je do 1670. naslijedio sin Janez Friderik Trillegkh. Njega je naslijedila vlasnica Ana Katarina, udana za Ludvika Gundakarja, grofa Cobenzla. On je 1715. vlast prodao Mateju Segalliju. Nakon njegove smrti 1722. vlast je prešla na Jožefa Segalla, koji je umro 1786. Nakon nagodbe među njegovim nasljednicima 1795. vlast je pripala njegovoj mlađoj kćeri Jožefi, udanoj Remitz. Jožefa Remitz prodala je 1810. vlast Francu Kosu, koji ju je 27. prosinca 1832. predao svojem sinu Francu Leopolda. Godine 1862. vlast je prodana na dražbi; kupio ju je dr. Alojz Russ iz Beča. Već sljedeće godine, 1863., dr. Russ prodao ju je Andreju Klinzerju, koji ju je 1881. prenio u vlasništvo svoje tvrtke Tovarna jekla in jeklenih izdelkov Bela peč A. Klinzer in Co., gdje mu je partner bio Teodor Neuss. Godine 1883. sklopili su sporazum o raspuštanju tvrtke, a Andrej Klinzer istupio je kao partner. Cjelokupna imovina tvrtke, zajedno s vlastelinstvom Bela Peč i drugom nekretninom, prešla je u vlasništvo Teodora Neussa. Već krajem sljedeće godine proglašen je stečaj nad njegovom imovinom, koja je potom prodana na dražbi. Kupio ju je Viljem Goeppinger za tvrtku Goeppinger and Co, željezaru i čeličanu na Gorenjskem. Kao vlasnik vlastelinstva tvrtka je priznata dosudnom listinom od 31. svibnja 1889. Na osnivačkoj skupštini dioničkog društva Jeklarna Bela peč 24. srpnja 1897. odlučeno je da društvo otkupi nekretnine tvrtke Goeppinger and Co. u Beli Peči.
Grad Bela Peč na Valvasorovu prikazu iz 1679.
Belopeška vlastelinska vlast obuhvaćala je naselja Bela Peč, Rateče, Podkoren, Kranjsku Goru, Gozd Martuljek, Dovje, Hrušicu, Planinu pod Golico, Jesenice, Javornik, Korošku Belu, Potoke te dijelove Žirovnice, Zabreznice i Doslovča.
Grad je napušten u 18. stoljeću i prepušten propadanju. Današnje ruševine svjedoče o njegovoj nekadašnjoj moći.
