Grad Bizeljsko

Grad Bizeljsko jedna je od prepoznatljivih veduta krajolika uz rijeku Sutlu. Zgrada, za koju se pretpostavlja da vuče korijene još iz romaničkog razdoblja, u povijesnim je izvorima prvi put izričito spomenuta 1404. godine. Među vlasnicima se ističe obitelj Tattenbach, a nakon 1858. godine i knezovi Windischgrätz, koji su ga posjedovali sve do nacionalizacije nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Kao i većina dvoraca na Slovenskom, i ovaj je nastajao postupno, pa je današnji izgled rezultat brojnih pregradnji i dogradnji. Sadašnji oblik sa stožastim tornjićima i unutarnjim arkadnim dvorištem tipično je renesansan. Građevina stoji na vrhu zaobljenog brijega, a ispod nje nalaze se pripadajući gospodarski objekti. Put do dvorca već je sam po sebi dojmljiv: vijuga oko brijega i kroz ulazni tornjić postupno dovodi posjetitelja u dvorište dvorca. Uz ulaz je u dogradnji smještena kapela sv. Jeronima, uređena 1623. godine. Posebnu vrijednost daju joj štukature na stropu i lijepi barokni oltar. Dvonadstropna zgrada djelomično je podrumljena, a iz stambenih prostora na katu otvaraju se prekrasni pogledi na vinogradarski krajolik, naselje Orešje te dalje prema mjestima hrvatskoga Zagorja. Ipak, posjetitelje najčešće zadržava iznimno bogat štukaturni ukras, koji se nalazi u trima sobama, ali i unutar kapele. Potječe iz tridesetih godina 18. stoljeća. Sama riječ štuk upućuje na bogato ukrašene interijere palača i dvoraca; iako se isprva koristio kao jeftinija zamjena za kamen, kasnije je zbog relativno lake obradivosti postao vrlo raširen. Sastojci štukature obično su gips, pijesak, vapno i voda, a ornamenti koje su stvarali majstori obuhvaćaju razne biljne motive i figure. U slučaju Bizeljskog to su anđelčići koji razigrano otvaraju unutarnja polja ukrasa. Među motivima nalaze se i sedam slobodnih umjetnosti. Svi ti elementi svakako zaslužuju naše vrijeme i pozornost.